O macevanju

Vještina, vojna tradicija, šport
Mnogi su autori pokušavali dati definiciju maèevanja. Od pojma «barbarski obièaj» (J.J. Rousseau) do hladne i gotovo tehnièke konstatacije da je «maèevanje vještina zadavanja udaraca, a da ih se ne primi» (Moliere). U stvari, radi se o borbi pojedinca s pojedincem (rjeðe pojedinca protiv grupe), gdje se koristi hladno oružje (maè ili sablja) s ciljem pogaðanja protivnika vrhom ili oštrim bridom tog oružja, u svrhu ostvarivanja dominacije u borbi.

Povijesni oblik maèevanja (realna borba s visokim stupnjem rizika) danas se ne susreæe. Maèevanje je preživjelo u praksi kao moderan olimpijski sport, atraktivan i zahtjevan, opremljen rekvizitima, zaštitnim sredstvima i priborom za signalizaciju pogodaka koji su proizvod visoke tehnologije, te kao scensko maèevanje, neophodno u teatarskim ili filmskim aplikacijama.

Povijesni razvoj maèevanja usko je vezan uz povijest sukoba koji su obilježavali oblikovanje ljudske civilizacije. Kao stara borbena vještina koja se razvila iz nekih oblika borenja hladnim oružjem, maèevanje je prisutno u mnogim kulturama, a vezano je uz njihov tehnološki razvoj, prvenstveno uz napredak vještine obrade metala.

Prvi slikovno zapisi koji opisuju borbu hladnim oružjem koje podjeæa na maè datiraju iz Starog Egipta (hram Abu Medina iz Gornjeg Egipta koji je izgradio Ramzes III oko 1190 g. pr. n.e.). Antièka

Grèka poznaje maèevanje kroz vještinu borenja «hoplomahia». Grèki vojnik pješak, «hoplit», bio je naoružan kopljem i kratkim maèem, a za obranu je nosio kacigu, prsluk, okrugli štit i metalne štitnike na nogama.

Stari je Rim takoðer poznavao oblike borenja kratkim maèevima. Maèevanje se kao vještina poduèava u vojsci (taj oblik maèevanja naziva se «armatura»). Najbolji borci imenovani su «doktorima oružja» (doctores armorum) i primali su dvostruku plaæu. U gladijatorskim školama robovi – gladijatori, pripremali su se za borbe u areni («gladius» je latinski naziv za vrstu kratkog rimskog maèa).

gladijatori

Nakon sloma Rimskog carstva i barbarskih provala u Europu, uspostavlja se feudalni ustroj. Feudalna hijerarhija stvara poseban sloj «ljudi pod oružjem» koji su u službi crkve ili svjetovnih vladara (seniora). Križarski ratovi doprinose osnivanju «viteških redova» – za borbu osposobljenih redovnièkih postrojbi (meðu poznatijima su vitezovi Templari). Plemstvo se odgaja u ratnièkom duhu. Jahanje, borenja, a u doba mira lov i turniri (simulacije ratnièkih vještina) glavna su preokupacija nižeg plemstva. Borenje hladnim oružjem izvan ratnih prilika prakticira se u obliku dvoboja i na viteškim turnirima. Još uvijek se ne može govoriti o maèevanju u današnjem smislu rijeèi, ali borbe u dvobojima i na turnirima veæ karakterizira uvoðenje nekih pravila i ogranièenja. Borbe se vode na konju ili pješice, a oružje su koplje, maè, sjekira ili bojni mlat. Za zaštitu se koristi kaciga, štit te pancirna košulja. Pomalo se uvodi i puni oklop. Oklopom se zaštiæuju i konji koji se za potrebe borbe posebno uvježbavaju.

vitezi

Dvoboj predstavlja borbu dva pojedinca (što mu i ime kaže), a u srednjem vijeku dvoboji predstavljaju naèin rješavanja sporova, najèešæe imovinskih, ali i svih drugih. U sluèajevima spora dvaju vazala, za arbitražu je bio nadležan njihov senior, feudalac na višoj hijerarhijskoj ljestvici. Kako je arbitraža u takvim prilikama vrlo nezahvalan posao, uveden je pojam «suda božjeg», prema kojem je trebalo održati dvoboj, a pravda je na strani pobjednika. Takvi dvoboji održavali su se u posebno ograðenom prostoru, oko kojeg su se okupljali gledatelji. Iz tog vremena datira i poznati obièaj da izazivaè baca rukavicu, a izazvani ju podiže ukoliko prihvaæa izazov.

Viteški turniri služili su u doba mira za održavanje borbene spremnosti, a provodili su se još od XI stoljeæa i to kao grupni (simulirana borba dvaju vojski), ali i pojedinaèni sukobi. Na turnirima se koristilo zatupljeno oružje, meðutim mnogi sudionici su ipak završavali s ozljedama, pa i gorim posljedicama, jer su borbe bile vrlo surove. Turniri su predstavljali atrakciju za cijeli kraj, postaju pravi praznik, a oko turnirskog polja okupljaju se trgovci, akrobati, žongleri, plesaèi… Viteški turniri u XII stoljeæu postaju pod utjecajem kulta viteštva, koji se javlja u cijeloj Europi nakon Križarskih ratova, sve kurtoazniji, uvode se pravila, borbe nadziru sudci. Naroèito spektakularne su bile pojedinaène borbe konjanika, koji su kopljem nastojali oboriti protivnika. Nakon obaranja na tlo, borba se nastavljala maèevima, sjekirama, mlatovima, bodežima…

Turniri svoju kulminaciju doživljavaju u XV stoljeæu, a nakon toga pomalo gube smisao jer u ratnu praksu sve više ulazi vatreno oružje.

Sud božji kao povod za dvoboje zadržao se sve do kraja XIV stoljeæa, kada je uglavnom napušten kao naèin presuðivanja sporova i odluke su donosili vladari, èime se pomalo ustrojavao pravni sustav. Dvoboji time ipak ne prestaju, a razlozi za njihovim održavanjem postaju sve bizarniji. Sve prisutnije vatreno oružje, protiv kojeg ni puni oklop nije predstavljao zaštitu, dovodi do njegovog postupnog povlaèenja. Time se gubi i svrha teških dvoruènih maèeva, pa se maè transformira u relativno lagano i tanko oružje – rapir (nastao u Španjolskoj). Lakoæa rapira omoguæuje usavršavanje tehnike borenja, buduæi da tjelesna snaga ne igra više presudnu ulogu. Maèevanje se kao vještina sve više profilira. Pišu se prve knjige o tehnici borenja talijanskih autora. Javljaju se prve dvorane za maèevanje. Maèevanje postaje gotovo umjetnost, a u Europi se prakticira najviše u Italiji (koja daje mnoštvo uèitelja maèevanja), zatim u Francuskoj, poznatoj po velikom broju dvoboja, Španjolskoj, koja je kolijevka novog oružja – rapira, zatim u Engleskoj, Njemaèkoj…

Nova opasna «zabava» uzela je maha meðu plemstvom. Maè (rapir) potezao se gotovo bez povoda. Bilo je dovoljno da dva jagunasta plemiæa izraze razlièito mišljenje o nekoj stvari i veæ je dogovoren dvoboj, koji je mogao završiti fatalno. Štoviše, postojao je obièaj da izazivaè i izazvani u sukob uvuku i svoje najbolje prijatelje, koji su se takoðer morali boriti (otuda i pojam sekundant, secundus=drugi). U kasnijim stoljeæima se sekundanti nisu trebali boriti i dobili su ulogu svjedoka. Ponekad bi se ukljuèilo više prijatelja, pa se dvoboj pretvorio u sukob èetvorice protiv èetvorice, pa i više protivnika. Apsurdno je bilo da su se u takvim dvobojima na život i smrt bez ikakvog razloga borili ljudi koji su se prvi put sreli, samo iz lojalnosti prema prijatelju. Odbijanje je predstavljalo veliku sramotu. Borbe su se vodile prema dogovorenim pravilima, samo rapirom, ili rapirom i bodežom u drugoj ruci. U Francuskoj je u preiodu izmeðu 1588. i 1608. u dvobojima poginulo oko deset tisuæa plemiæa. To je zabrinulo kralja i državnu upravu, jer se snaga monarhije zasnivala upravo na snažnom plemstvu, pa su dvoboji zabranjeni, a prekršitelji drastièno kažnjavani. Ta mjera je znatno smanjila broj dvoboja, ali ih nije potpuno iskorijenila, pa su ih najhrabriji još neko vrijeme održavali u tajnosti.

dvoboj

Dva kljuèna elementa su odredila da maèevanje opstane kao vještina i nakon postupnog smanjenja broja dvoboja, odnosno sve èešæeg uvoðenja pištoljima. Radi se o pojavi floreta krajem XVII stoljeæa i uvoðenju žièane maske za zaštitu lica oko 1776. godine. Floret se javio kao kraæa i lakša verzija rapira, s oštrisom èetverostranog presjeka, koja je završavala zaobljenim gumbom nalik na cvjetni pupoljak – otuda mu i ime fleuret (fleur = cvijet na francuskom). Floret je služio za vježbu, usavršavanje tehnike, dok se u dvoboju borilo rapirom. Bio je lagan i tehnika se mogla duže vrijeme uvježbavati bez zamora. Pojava zaštitne maske omoguæila je masovno bavljenje maèevanjem, jer je uklonjena opasnost ozljeðivanja lica i oèiju. Maèevanje postaje predmet nadmetanja bez rizika i bez namjere za nanošenjem ozljeda. Organiziraju se maèevalaèke revije (akademije) na kojima se pokazivala vještina maèevanja. Poznati majstori obilazili su gradove i susretali se s domaæim favoritima. To predstavlja poèetak sportskog maèevanja. Floretu se u tu svrhu pridružio maè (slièniji rapiru, s nešto drugaèijom tehnikom borenja), a takoðer i sablja, koja je kao konjanièko oružje preuzeta s istoka, a zbog svoje praktiènosti u borbi s konja, prihvatile su je u XVIII i XIX stoljeæu sve europske vojske.

Maèevanje kao šport
Pretvorba maèevanja iz ubilaèke borbene vještine u športsku aktivnost najuèinkovitije je provedena u Europi, tako da danas možemo reæi da je športsko maèevanje izravni slijednik onih oblika maèevanja koji su se prakticirali u Zapadnoj Europi krajem XVIII. i poèetkom XIX. stoljeæa.

Maèevanje je jedan od najstarijih olimpijskih športova i veæ od prvih modernih Olimpijskih igara (Atena 1896.) nalazi se u redovnom programu natjecanja. Osnivaè modernog olimpizma, baron Pierre de Coubertin, i sam je bio maèevalac, o èemu svjedoèe brojni dokumenti i slike (Olimpijski muzej u Lausannei).

Meðunarodna maèevalaèka organizacija (F.I.E. – Federation Internationale d’Escrime) je osnovana u Parizu 1913. godine, a danas okuplja 111 nacionalnih federacija sa svih kontinenata. Hrvatski maèevalaèki savez je èlan F.I.E. od 1992. godine, a primljen je u èlanstvo neposredno nakon meðunarodnog priznanja neovisne Hrvatske i priznanja Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) od strane Meðunarodnog olimpijskog odbora (CIO – Comitee Intrenationale Olympique), kao treæi olimpijski šport u Hrvatskoj koji je stekao meðunarodno priznanje.

Športsko maèevanje ima vrlo razvijen meðunarodni sustav natjecanja. Osim Olimpijskih igara koje su svake èetvrte godine, svake se godine održavaju svjetska i europska prvenstva za sve dobne skupine (seniore, juniore i kadete) u svim maèevalaèkim disciplinama (floret, maè, sablja), oko 150 natjecanja F.I.E. koja se boduju za svjetski kup (rang listu F.I.E.), regionalna natjecanja kao Mediteranske igre, Panazijske igre, Panamerièke igre, Igre Commonwealtha, Studentsko svjetsko prvenstvo – Univerzijada, Vojna natjecanja – svjetsko prvenstvo i drugi CISM turniri, mnoga meðunarodna natjecanja bez FIE-ine kategorije, te redovita nacionalna prvenstva i drugi turniri manjeg znaèaja.

gard_pozicije_2